Govor g. Jean-Yves Le Driana, ministra za Evropu i Vanjske poslove (8. oktobar 2020.) [fr]

Govor g. Jean-Yves Le Driana, ministra za Evropu i Vanjske poslove (Bratislava, 8. oktobar 2020.)

Poštovana gospodo Ministri,

Dragi prijatelji,

Trideset godina nakon ponovnog ujedinjenja našeg kontinenta i usvajanja Pariške povelje za novu Evropu, vjerujem da možemo biti ponosni na put koji smo prešli. Na početku sam vas htio podsjetiti na to. Jer, u ovo vrijeme nedaća, ključno je sačuvati netaknuto sjećanje na ono što smo zajedno prošli.
Evropljani su napokon, jeseni 1990. godine, zajedno sa svim ostalim slobodama, ponovno pronašli i slobodu odlučivanja o svojoj sudbini.

Istorija se upravo ubrzala: nakon što nas je brutalno razdvojila, iznenada nas je ponovo spojila. I odjednom, vidjeli smo kako nestaje slika svijeta koja nas je toliko dugo držala tragično podijeljenim. Odjednom nam se vratila nada u izgradnju "nove Evrope".

Nakon predugih decenija sukoba, Evropljani su napokon pronašli jedni druge, Evropa se konačno pomirila sa sobom. Zato mi je, umjesto riječi proširenja koja nas udaljava, draža ova lijepa riječ ponovnog ujedinjenje koja nas zbližava.

Ali ovaj neizmjerni istorijski napor nas je, da tako kažem, zaokupio: tokom proteklih trideset godina mobilizirao je svu našu energiju, a mi smo se prepustili kao da napredak svijeta nije više bio naša odgovornost. I uostalom, činilo se da je garancija američke moći postignuta i da je odzvonio „kraj Istorije“.
Iskoristili smo ovo relativno geopolitičko zatišje da se usredsredimo na sebe i okončamo ovaj kolosalni poduhvat: ponovno ujedinjenje našeg kontinenta u zajednicu vrijednosti i interesa, i to apsolutno ostaje priča bez premca.

Da, bez premca! Jer nigdje drugdje na svijetu, nacije nisu slobodno odlučile vezati svoju sudbinu jedna za drugu. Udružiti neke svoje nadležnosti - pa čak i one najviše. Dijeliti istu valutu. A mi smo, sve ovo, uradili. Ne samo da bismo zajedno postali efikasniji, već i u ime onoga što nas istovremeno povezuje i prevazilazi. U ime ove prošlosti koju dijelimo i u ime jednako podijeljene želje da i dalje zajedno pišemo našu Istoriju.

Dobro me shvatite: ovaj dugi trenutak - ovih trideset godina - bio je potreban ovaj dugi trenutak da se usredotočimo na sebe.
Bio je neophodan s obzirom na veličinu zadatka. Bio je neophodan i s obzirom na izazove s kojima smo se morali uspješno suočiti: ekonomska i finansijska kriza 2008. godine, teroristički napadi, migrantska kriza, kriza virusa korona, aktivnosti vanjskih sila koje su nastojale napasti nas izvana, a podijeliti nas iznutra, pokušavajući pogoršati nesuglasice koje se ponekad javljaju između naših zemalja. Bio je neophodan, i upravo nam je omogućio da se odupremo svim tim iskušenjima. To je oduvijek bila snaga naše evropske solidarnosti - od Schumanove deklaracije prije 70 godina, to se nije promijenilo!
Ovaj trenutak je bio neophodan. Ali, dok smo bili zauzeti razmišljanjem o sebi i radom na sebi, ostatak svijeta se promijenio.

Međunarodni život je svakim danom postajao sve brutalniji. Pa čak i u našem susjedstvu vidimo širenje sukoba, podstaknuto modernizacijom vojnih kapaciteta, širenjem osjetljivih tehnologija, intervencionističkim ambicijama vanjskih sila koje se ne ustručavaju izazivati nered radi napredovanja svojih pijuna.
Međunarodni život se promijenio, svjedočimo uvozu stranih plaćenika, angažovanju privatnih vojnih kompanija, instrumentalizaciji izbjegličkih talasa, manipulaciji informacijama koje služe kao nove strategije utjecaja. Vidimo da destabilizacija sama po sebi postaje instrument moći. A u Ukrajini, Siriji, Libiji i danas u Nagorno-Karabahu, vidimo da se taj opasni razvoj događaja širi na međunarodnom nivou, a domaće krize pogoršavaju.

Ovoj stvarnosti, predugo, nismo željeli gledati u lice. Predugo smo vjerovali da bismo zahvaljujući nekakvoj evropskoj iznimci mogli izbjeći opasnost ovog novog svjetskog poretka.

Ali - osvjestimo se - blok koji formiramo sada je pred izazovima, marginaliziran je i u opasnosti je da se pretvori u sukob utjecaja.

Evo procjene – jedan uspjeh i jedan previd - ovo je procjena ove tri decenije, na čijem kraju nam se ponovo javljaju dva glavna pitanja iz 1990. godine: pitanje svijeta koji dolazi i pitanje ovoga šta smo trenutno. Ali razlika s 1990.-om je u tome što je danas postalo nemoguće pretvarati se da su to dva različita pitanja.

Zbog toga je poruka koju želim prenijeti jednostavna: suočeni smo s vrlo jasnom alternativom – da se prestanemo povlačiti, što činimo predugo, ili da budemo pometeni iz vlastite Istorije.

Ovdje postoji rizik koji ne bih oklijevao nazvati egzistencijalnim, egzistencijalnim za našu Evropu. I suočeni s ovim rizikom, jedina mogućnost je ponovo stati u odbranu našeg jedinstvenog modela.

Čini mi se da je došlo vrijeme da Evropljani, ako žele tim vladati, vrate svoju sudbinu u svjetski tok. I za mene, bez sumnje, Evropa se sada gradi i izvan naših granica, u naporima koje možemo i moramo uložiti da bismo imali utjecaja na međunarodni život i da bismo tamo jače i drugačije ostavili svoj trag.

Paradoks - ali to je plodonosan paradoks! – je da nam to gledanje izvan nas, pod uslovom da imamo sredstva za to, može poslužiti da, istovremeno, ostanemo u potpunosti svoji. Da ponovo pronađemo vodilju naših evropskih ambicija, i nadvladamo narcizam naših malih razlika. Ponovno se povežemo sa smislom naše velike kolektivne avanture.

Jer naša Evropa ponekad izgleda pomalo dezorijentisano. Šok zbog Brexita, porast populizma i centrifugalnih sila, stalno kršenje principa i vrijednosti koje su međutim sama suština naše Unije, promocija „neliberalne demokratije“ - što je uostalom kontradikcija pojmova: ovi znakovi bi nas trebali upozoriti. Oni su preteča tromosti prema kojoj nas - bez sumnje – gura višak introspekcije.

Kriza uslijed Covida zastrašujući je dokaz pukotina i gubitka orjentira za koje sam rekao da su karakteristične značajke našeg doba. Ali učestala preispitavanja koja mute vode međunarodnog života nisu se, naravno, pojavila s pandemijom.

Ideja koju svi imamo, ideja da smo svi na dobitku kad sebi zadamo zajedničkih pravila, kad ih poštujemo radi organizovanja našeg zajedničkog svijeta, ova ideja koja nam je omogućila da se oporavimo od tragedije dva svjetska rata, jasno je da danas više za nju ne postoji konsenzus. Multilateralizam ima čak trostruku hroničnu bolest:
- iskušenje jednostranog povlačenja - mislim na Trumpovu administraciju;
- sistematsko blokiranje - mislim na Rusiju;
- instrumentalizacija naših zajedničkih institucija u korist posebnih interesa - mislim na Kinu.
Rezultat je svijet u kojem su naši regulatorni i kolektivni okviri djelovanja oslabljeni, ukratko, svijet koji sve više postaje stran onome sta jesmo, nama Evropljanima.

A preispitivanje evropske sigurnosne arhitekture kojoj je Pariška povelja, koju sam spomenuo na početku, postavila temelje, jasan je primjer.

Ova je arhitektura posljednjih godina razbijana na metodičan, sistematičan način. Ključni principi Povelje - nepovredivost granica i suverenitet država - bili su narušeni posebno u Ukrajini, kada je Krim bio predmet nezakonite aneksije, koju nikada nećemo prihvatiti.

Kada su represija i proizvoljna hapšenja uslijedili nakon sto je narod odbio nelegitimne izbore u Bjelorusiji i kada je odbijena ponuda OSCE-a za posredovanjem, tada je još jedan temelj Pariške povelje narušen.

Što se tiče kontrole naoružanja, sporazumi se dovode u pitanje pod izgovorom da bi logika postavljanja okvira strateškim rivalstvima bila previše restriktivna, ovdje se dovodi u pitanje nedjeljivost sigurnosti.

U određenom smislu, ove spektakularne regresije također potvrđuju ispravnost uvjerenja, izraženog u Pariškoj povelji, da su « napredak demokratije, kao i poštivanje i efikasna primjena ljudskih prava, ključne za jačanje mira i sigurnosti između naših država ». Ne mogu se jasnije povezati humanističke vrijednosti i izgradnja naše evropske kolektivne sigurnosti.
Dame i gospodo, rusko djelovanje i strategija odigrale su značajnu ulogu u ovom slabljenju evropske sigurnosne arhitekture. Nestabilnost i preispitivanje zajedničkih pravila koje iz toga proizilaze, smanjuju sigurnost Evropljana. I zato smatramo da nije u našem kolektivnom interesu prihvatiti ovu situaciju bez pokušaja uspostavljanja kanala komunikacije, stvaranja pravila ponašanja koja mogu ojačati našu vlastitu sigurnost.

Otuda i naša dvostruka parola u vezi s Rusijom: dijalog i čvrstina.

Dijalog, bez naivnosti, jer ne možemo predvidjeti obnovu sistema kolektivne sigurnosti u Evropi i ponovno uspostavljanje stabilnosti, a da ne pokušavamo uključiti Rusiju. A poteškoće nastavka i uspjeha ovog dijaloga ni na koji način ne bi trebale utjecati na našu volju. Ali i čvrstinu, jer kršenje evropskih i međunarodnih standarda ne može ostati bez odgovora. Jer Rusija mora dati odgovore na pitanja koja joj postavljamo kada, na primjer, utvrdimo da je ruski politički protivnik, gospodin Navalny, bio predmet pokušaja atentata na teritoriji Rusije, putem hemijskog oružja sorte Novichok koju je razvila Rusija. I zbog toga je, u nedostatku takvih odgovora, naša odgovornost donijeti zaključke, kao što smo to učinili ove sedmice, Francuska i Njemačka, predlažući da Evropska unija sankcioniše odgovorne za taj pokušaj ubistva koji je neprihvatljiv i na demokratskom planu i i time što banalizira upotrebu hemijskog oružja. Dijalog nije opravdanje za oklijevanje.
I da stvari budu jasne: voditi dijalog s Rusijom, ne znači činiti joj uslugu. To ne znači da odustajemo od naše ambicije da izgradimo miran kontinent. Naprotiv, to znači braniti čvrsto tu ambiciju i, kad god je to potrebno, sa uspostavljenim odnosom snaga.
Evropska sigurnosna arhitektura ima smisla samo zato jer države koje je čine poštuju zajednička pravila. A ovaj imperativ odnosi se na sve, on obavezuje i Rusiju. To je bilo tačno 1990. godine kada smo potpisali Parišku povelju. To je i dalje tačno u 2020. godini.

Čvrst dijalog je također naš pristup Kini, koja za nas može biti istovremeno partner bez kojeg ne možemo biti na visini hitnog djelovanja u oblasti okoliša i klime; konkurencija, posebno u ekonomskoj i tehnološkoj oblasti; pa čak i sistemski rival.

Razgovor s Kinom je stoga neophodan i nadasve je bitno da Evropljani to čine istim glasom, bez naivnosti i bez tabua, o svim temama koje su nam važne.

Najprije, reciprocitet u našim ekonomskim i trgovinskim razmjenama. I ovu neophodnost reciprociteta, moramo je prihvatiti potpuno otvoreno. U odnosu poput našeg, nema mjesta za jednosmjerne puteve - mislim na Put svile. Ono što moramo reći Kini je u osnovi vrlo jednostavna stvar: želimo joj vjerovati na riječ. Kaže da se zalaže za multilateralizam, pa odlično! Znači da se upravo treba složiti i ispraviti sve što slabi međunarodnu saradnju odricanjem od bilo kakve jednostrane akcije, ukidanjem asimetrije u pristupu svom tržištu, i postavljajući zahtjeve održivog razvoja kao novu vodilju u našim odnosima, uključujući i komercijalne.

I zatim, poštivanje međunarodnih obaveza od strane Kine, također je doprinos ovom priznatom multilateralizmu. Mislim na Hong Kong, a posebno na Xinjiang, gdje se masovnim kršenjem ljudskih prava krše prava Ujgura.

Moramo se i više zalagati zajedno sa SAD-om i u transatlantskim odnosima, tražeći da se bolja podjela odgovornosti kombinuje s pravednijom podjelom tereta.

Angažman Francuske u NATO-u, zajedno sa svim našim saveznicima, uključujući SAD, netaknut je. Nedavna posjeta predsjednika Republike Litvaniji podsjetila je na naš doprinos pojačanom prisustvu, koji je sastavni dio odbrane Saveza. Strateško razmišljanje koje je Francuska predložila u okviru NATO-a prije godinu dana trebalo bi da pomogne jačanju saveza, a za nekoliko sedmica imat ćemo priliku da se upoznamo sa zaključcima rada u protekloj godini grupe stručnjaka koju smo pozvali, Heiko Maas i ja, na sastanku ministara NATO-a.

Jedan od sada nužnih uslova da Atlantska alijansa zadrži svu svoju snagu, je da Evropljani budu proaktivniji i preuzmu više odgovornosti, u okviru obnovljenog i uravnoteženog saveza. Bez NATO-a neće biti više evropske odbrane, kao ni kredibilnijeg i održivijeg NATO-a bez trajnog jačanja odbrambenih obaveza EU.

Ova nas je stvarnost od 2017. godine dovela do realizacije važnih koraka u konsolidaciji alata čiji je cilj učiniti Evropljane sposobnijim, dobrovoljnijim i bolje opremljenim. Ova se dinamika mora nastaviti.
I šta god da se desi u novembru, ne trebamo očekivati da američki glasači odgovore na naša pitanja! Sve ono što smo učinili da ojačamo svoju sposobnost zaštite odbrambenih i sigurnosnih interesa, nismo to radili protiv ovoga ili onoga. Još manje, naravno, protiv transatlantskih odnosa. Mi to radimo za sebe. Nikada ne gubimo iz vida ovu očiglednu činjenicu. Jer debata u Washingtonu također daje perspektivu za duboku promjenu u garantovanju sigurnosti koju Amerika nudi svojim saveznicima. Ko god bude sljedeći predsjednik, moći će lakše braniti pred svojim glasačima jači angažman SAD-a zajedno s Evropljanima ukoliko oni zaista preuzmu svoju odgovornost.

Kada su naši interesi ugroženi, moramo se ujediniti da bismo djelovali, prihvatajući - i ovdje opet - odnos snaga bez odricanja od dijaloga. To je ono što radimo na istočnom Mediteranu, raspoređujući čitav niz mogućnosti kako bismo nadvladali logiku svršenog čina, logiku zastrašivanja i stvorili uslove za konstruktivne pregovore.

Prošlog juna, brod turske mornarice izveo je neprijateljske manevre protiv francuske fregate - Le Courbet - koja, međutim, tamo nije radila ništa drugo nego izvršavala naredbe komande NATO-a za nadzor ilegalnih tokova u centralnom Mediteranu. Le Courbet je sumnjao da turski trgovački brod Cirkin učestvuje u kršenju UN-ovog embarga na oružje u Libiji.

I pozdravljam odgovor na ovaj ozbiljni incident. Prvo, u NATO-u, gdje je generalni sekretar preuzeo odgovornost za rad na sigurnosnim mjerama kako bi se spriječilo ponavljanje takvog ponašanja između saveznika; zatim na nivou Evropske unije, gdje su, 21. septembra, 27 država odlučile sankcionisati brodsku kompaniju odgovornu za ove aktivnosti kršenja embarga prema Libiji.

Ovaj pristup je jedini valjani pristup suočavanju sa autokratskim vlastima koje neprestano testiraju naše granice. A ovaj pristup je slijedeći : oni koji legitimno traže čvrstinu prema Rusiji - a rekao sam ranije da je za nas to neophodno - moraju se usuditi to isto tražiti i prema Turskoj. U ime Evrope, kao i u ime NATO-a, po mom mišljenju, to je put kojim treba ići. Uostalom, NATO ne možemo dalje jačati ako budemo zanemarivali zloupotrebe ove vrste. Trebamo imenovati probleme i suočiti se s njima kroz dijalog.

Kao što rekoh, dame i gospodo: vrijeme je da svijetu jasno kažemo što jesmo i u šta vjerujemo.

To prije svega znači da se afirmišemo kao jedinstveni blok vjeran svojim vrijednostima i branimo autonomiju svog modela istovremeno gradeći naš evropski suverenitet.

Ovaj zajednički suverenitet nije suprotnost, već je produženje, dopuna, pa čak i u kontekstu surovosti trenutnog međunarodnog života, garancija naših nacionalnih suvereniteta.

I kažem to ovdje u Bratislavi, u zemlji u kojoj znate šta znači biti lišen svoje suverenosti i povratiti je zahvaljujući ponovnom ujedinjenju Evrope i našoj Uniji. Snaga naših evropskih solidarnosti, kojima se, istina je, vežemo jedni za druge, je da – paradoksalno - zaštitimo svoju nezavisnost! Oni koji to ne prihvataju i radije se drže pojednostavljenih suprotnosti, ne razumiju istoriju našeg kontinenta. Prihvatiti sebe kao Evropljanina, ne znači okretati leđa domovini! Naprotiv, to znači voljeti je dovoljno da joj pružite šansu.

Počeli smo jačati ovaj zajednički suverenitet u najstrateškijim sektorima: industriji, trgovinskoj politici, odbrani, kao i digitalnom sektoru. Ogroman ćemo posao nastaviti u svakom od ovih ključnih područja. A sada naravno i u zdravstvenom sektoru, kako bi se pripremili za mogućnost novih pandemija. I u području energije, počevši od diverzifikacije naših izvora opskrbe.

Možemo biti ponosni na svoj evropski model, sve dok smo svjesni da je cijena ovog ponosa naš zadatak da ga uvijek branimo, čak i protiv određenih političkih vođa koji, unutar naše Unije, svjesno ignorišu obaveze. Jučer nam je to bio izazov za naše ponovno ujedinjenje. Danas nam to mora postati vodilja za promjenu kursa globalizacije.

Ovaj model je Evropu učinio najnaprednijim kontinentom u zaštiti osnovnih prava i - to je poseban pokazatelj - kontinentom ukidanja smrtne kazne. Kao i kontinentom koji je načelo vladavine zakona doveo do najvišeg stepena. Kontinentom glavnih propisa, zaštite okoliša, kontinentom podrške najugroženijima, kontinentom borbe protiv svih oblika diskriminacije. Kontinentom svih intelektualnih i akademskih sloboda. I konačno, kontinentom koji je, nakon decenija građanskog rata, postigao taj podvig - ovdje vagam riječi – zajedničkog življenja naših različitih istorija i kultura.

Ali to nije jedini izazov. I ako moram to izraziti jednom riječju, rekao bih da je to humanistički model. Iz vrlo jednostavnog razloga, jer se ne zasniva ni na čemu drugom nego na određenoj ideji o čovjeku, njegovom dostojanstvu i njegovom potencijalu. Samo na ljudskom. I to je - vjerujem - ono što mu daje domet, čak bih rekao i univerzalnu moć. Zbog toga je to moguća matrica korisnog trećeg puta, opet prvo za nas same, ali potencijalno i za druge na planeti.

Treći put da se izađe iz logike rivalstva koji slabi međunarodnu zajednicu. Jer ništa ne dobijamo dopuštajući da se novi duopol ukorijeni. I to je smisao naših evropskih napora da okupimo snage dobre volje u Savezu za multilateralizam koji smo pokrenuli prije samo godinu dana s Heiko Maas u New Yorku kako bismo pokazali da je kolektivna akcija više nego ikad garancija efikasnosti.

Treći put za prevladavanje lažnih alternativa koje nas paraliziraju pred današnjim izazovima. Kao, u digitalnom području, lažna alternativa između zagovornika novog autoritarizma 2.0 - znate na koga mislim - i onih koji su se spremni slijepo osloniti na privatne aktere bez vjere ni zakona. Ovdje moramo pokazati kontrolirani razvoj novih tehnologija, a znamo kako to učiniti na evropskom nivou.

Treći put - i to je ključno - da se odbrane naša zajednička dobra. Naše zdravlje ili naša planeta, da uzmemo samo ova dva primjera, koji ne zaslužuju da budu žrtvovani na oltaru antagonizama i osobnih egoizama, a posebno mislim na zdravlje.

Treći put koji se suočava sa našim izazovima sutrašnjice, evo dragi prijatelji, kako se Evropa može kretati naprijed u susret "svijetu poslije". To također znači u susret sa sobom, kako bi potpuno napustila doba nevinosti i ušla u doba odgovornosti. Na nama je da joj pomognemo, zajedno - uvijek zajedno, jer tu je naša snaga.

Ovo je vizija Francuske, ali nije jedina. To je smisao inicijative koju nas 27 poduzimamo sa partnerima u Americi, Aziji, na afričkom kontinentu i drugdje. I u tom se duhu pripremamo za preuzimanje predsjedavanja Vijećem Evropske unije u prvoj polovini 2022. godine.

Hvala na pažnji.

Posljednja promjena 14/10/2020

Početak stranice